Francuska je u odnosu na druge ključne zapadnoeuropske zemlje zaostajala u uvođenju socijalnog zakonodavstva. Uzrok tome bila je sitna privatnovlasnička struktura zemlje te snažne struje unutar vladajuće klase koje su bile protiv državnog intervencionizma. Tek na kraju 19. i početkom 20. stoljeća došlo je do promjene političke atmosfere, pa su usvojeni prvi zakoni o osiguranju socijalnih rizika: nesreće na poslu i starosti. Tridesetih godina usvaja se zakon o socijalnom osiguranju, a isto tako utemeljuje politika pomoći obitelji. Francuska se socijalna država u potpunosti konstituira nakon Drugog svjetskog rata.