Europska se unija opredijelila izgrađivati putem novca. Pritom je socijalna dimenzija ostavljena u drugom planu, jer se pošlo od pretpostavke da će gospodarski napredak na kraju “prema gore” povući “socijalne modele”. Danas se taj optimizam čini pretjeranim, i to zbog više razloga. Naime, europski su sustavi socijalne zaštite u opasnosti od regresije: snaženje liberalnih ideja, imperativ kompetitivnosti, implementacija Pakta o stabilnosti i razvoju, sve očigledniji raskorak između plaća i socijalnih naknada koji je u Eurolandu povećan uvođenjem jedinstvene monete, pa, dakle, sve bezobzirnija fiskalna i socijalna konkurencija. Ako, dakle, Europa želi izbjeći rizike socijalnog rasprsnuća, ona treba organizirati minimum zajedničke solidarnosti.