Članak obrađuje institut prijevremenog umirovljenja prema propisima Republike Hrvatske koji reguliraju sustav mirovinskog osiguranja prije započete mirovinske reforme s početka 1999. godine, kao i usporedbu s institutom ranijeg umirovljenja nakon mirovinske reforme. Institut prijevremenog umirovljenja postoji gotovo u svim europskim državama, a posebice je bio popularan u državama jugoistočne Europe, zbog relativno blagih uvjeta za stjecanje prava. Ti se sustavi razlikuju po uvjetima pod kojima se pravo na prijevremeno umirovljenje ostvaruje, kao i načinu određivanja prijevremene mirovine. Države jugoistočne Europe propisivale su prilično blage uvjete za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu prije provedenih reformi, a prijevremene mirovine ostvarivale su se u relativno visokim iznosima, koji u pravilu nisu bili puno niži od visine starosne mirovine, koja se u prosjeku ostvaruje pet godina kasnije. Navedeno dovodi do toga da je ostvarivanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu bilo vrlo interesantno velikom broju potencijalnih korisnika te se koristi ne kao iznimka od ostvarivanja prava na starosnu mirovinu, već kao pravilo čim se ispune uvjeti za ostvarivanje prava. Tome posebno pogoduje loša gospodarska situacija u kojoj radnici kojima prijeti gubitak radnog mjesta, ostvarivanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu doživljavaju kao jedini izlaz iz novonastale situacije, uzevši u obzir da je traženje novog posla nakon doživljenja određene starosne dobi vrlo teško, ponekad gotovo nemoguće. Nakon provedbe mirovinskih reformi, pravila koja propisuju rano umirovljenje postala su vrlo slična u svim europskim državama.