Švedska je nedavno provela vrlo značajnu mirovinsku reformu. Ta reforma ide u dva pravca. S jedne strane u okviru sustava međugeneracijske solidarnosti uvodi se striktna veza između uplaćenih doprinosa i ostvarene mirovine, a s druge strane jedan dio doprinosa ulaže se u mirovinske fondove koji funkcioniraju po načelu kapitalizirane štednje. Ipak, i dalje se zadržavaju temeljne mirovine financirane iz poreza, koje pripadaju svim građanima i koje su jamac egzistencijalne sigurnosti. Švedska reforma zanimljiv je primjer radikalne preobrazbe PAYG-sustava i opreznog uvođenja djelomične kapitalizacije mirovina. Švedska je bila kreator jednog modela socijalne politike kojeg je Esping-Andersen u svojoj poznatoj tipologiji socijalnih politika nazvao socijal-demokratskim (Esping-Andersen, 1990.). Taj je model obilježen snažnom državnom redistribucijom, univerzalizmom i solidarizmom. Središnji element tog modela je mirovinski sustav s izdašnim univerzalnim “narodnim mirovinama”. No kako je švedski model socijalne politike zbog strukturalnih poremećaja u ekonomskoj i socijalnoj sferi dospio u krizu i bio prisiljen na preobrazbu, to se desilo i s mirovinskim sustavom. Mirovinska reforma u stvari indicira duboke promjene u švedskoj socijalnoj državi i njenu prilagodbu liberalnim trendovima koji danas obilježavaju procese globalizacije.