Procesi na tržištima rada tranzicijskih zemalja u žiži su interesa stručne i političke javnosti, jer te zemlje još uvijek prolaze kroz vro teško razdoblje prilagodbe na tržišno gopodarstvo. Taj je proces doista mukotrpan za sve zemlje, ali ipak svaka od njih ima i svoje specifičnosti. Upravo je o tome riječ u ovome radu. Tranzicijski procesi donijeli su temeljne promjene u strukturi zaposlenosti. Broj radnih mjesta drastično se smanjio gotovo u svim zemljama, a najteži gubici zabilježeni su u industriji. Nadalje, uvjeti zapošljavanja znatno su otežani. Gospodarski pritisci, kao i nesigurno tržište, prisililo je mnoga poduzeća da se okrenu fleksibilnijim oblicima zapošljavanja: 1. novozaposlenim osobama nude se ugovori na određeno vrijeme u kraćem trajanju; 2. raste udio rada u skraćenom radnom vremenu koji nije vlastiti izbor radnika nego nužnost za one koji ne mogu naći posao u punom radnom vremenu; 3. izmijenjeno je prijašnje vrlo rigidno nacionalno radno zakonodavstvo koje je sprječavalo otkaze. S uvođenjem gospodarskih reformi u svim tranzicijskim zemljama otvorena nezaposlenost ubrzano se povećavala. Međutim, ubrzo se pokazala jasna razlika između dvije skupine tranzicijskih gospodarstava. U Srednjoj i Istočnoj Europi stopa nezaposlenosti je u prve tri godine gospodarske preobrazbe dostigla dvoznamenkast broj (izuzetak je bila jedino Češka). Prvenstveno zbog restrikcija u sustavu materijalno-pravne zaštite nezaposlenih osoba, a manje zbog povećanja potražnje za radom, stopa nezaposlenosti se kasnije u Srednjoj Europi smanjila i uglavnom stabilizirala na razini nešto višoj od 10 posto.