Od samoga svog početka, slijedom industrijalizacije i demokratizacije društva, socijalna politika i socijalni rad bili su ugrađeni u kontekst zakonodavstva nacije, vrijednosnog sustava socijalne države i stvaranja funkcionalnih sustava. Posebno je prvi val globalizacije, nakon Drugoga svjetskog rata, favorizirao ideju da bi se sinergijski efekti ove trijade, osobito u tzv. prvom svijetu, mogli nastaviti i proširiti nakon hladnoga rata, a nakon nekog vremena mogle bi se u to uključiti i zemlje nekadašnjega Istočnog bloka, a s vremenom i zemlje tzv. trećega svijeta. No čini se da, umjesto jačanja ove trijade, sadašnji procesi globalizacije sve više favoriziraju one funkcionalne sustave čiji se kapaciteti i produktivnost stalno povećavaju, ali samo u okviru njihove specifične etike i specifičnih interesa (“kodeksa”). Na taj način kompeticija ovih funkcionalnih sustava (a posebno “globalnih igrača” čiji su predstavnici ekonomska, tehnološka i financijska snaga) sve više postaje motor globalizacije, slabeći istodobno značaj klasičnih vrijednosti ideologije socijalne države, te ulogu države, nacije i političkih sustava u ovakvoj nacionalnoj i međunacionalnoj interakciji. Manje zemlje posebno osjećaju izazov tekućih procesa globalizacije: bogate zemlje (npr. nordijske zemlje u Europi) boje se da će “globalni igrači” potkopati nacionalnu zajednicu solidarnosti koju su sve dosada gradile pomoću visokoosposobljenih sustava socijalne sigurnosti i obrazovanja. Nacije bivšega istočnog bloka također se uključuju u temeljni transformacijski proces, a budući da moraju izgrađivati nove socijalne strukture, podvrgnute su dvostrukom izazovu: transformacije i globalizacije. Reakcija predstavnika socijalne politike i socijalnoga rada često je rezignacija ili povlačenje u pseudoetički geto, s osjećajem moralne superiornosti. Međutim, takav stav je kontraproduktivan. Socijalna politika mora postati nešto poput samostalnoga funkcionalnog sustava. U tom novom kontekstu socijalna politika i socijalni rad dobit će nove dimenzije, ali to neće značiti da će se uloga države ili nacije polako marginalizirati. U sadašnjim procesima globalizacije osobito je važna uloga manjih zemalja, jer je u njima nacija najveća institucija koja istodobno povezuje demokratski legitimitet, snagu političkog pritiska i određenu transparentnost.